- Zakaj volim Zagreb: Lamija Alečković
- Modno zezanje Kristine Špirk
- Sačuvajte ljepotu osmjeha
- Mjesto za bicikl po vašj mjeri
- Posljednji nastavak priče o Harry Potteru
- Rivijera – uz plavu zastavu i raznolika ponuda
- Potraga za blagom Medvedgrada
Zakaj volim Zagreb: Lamija Alečković
Možda
je smiješno
već u tridesetoj govoriti o najljepšem danu u životu, no dajem ruku u vatru da
mi se jedan takav dogodio upravo u ovo doba prošle godine, u praznom gradu. Zagreb je doista krasan u
ljeto, gomile ljudi na ulicama ne odvraćaju moju pozornost, čovjek se čak u
takvim trenucima sjeti i pogledati prema gore, primjećuje ljepotu gradskih
fasada...sve se čini kao da je vrijeme stalo.
Jedna obična kava, s dva najbolja prijatelja na najdražem mjestu pretvorila se u ples na praznoj terasi uz glasnu muziku, ne i neprofinjenu milozvučnost nu-jazza - koju je samo u jednome trenutku nadglasao pucanj topa s Gornjega grada. Taj osjećaj nesputanosti je sjajan, i to u gradu koji, moramo priznati, tijekom godine nalaže neke određene norme ponašanja. Nema suvišnih pogleda koji te uistinu znaju natjerati na suzdržavanje, pa čak i u veselju. Sve je neopterećeno i opušteno. Nema one susjede koja će vikati zbog kojeg decibela viška. Ona u nekim uvalicama puni baterije za novu glazbenu sezonu u centru, zamišljam je kako se skriva od sunca, negdje u hladu pod slamnatim šeširićem i faktorom 64. Nema niti gužve na cestama kojima putujemo na drugu srcu blisku lokaciju, novi plesni podij u vrijeme kada je, čitala sam, sunce najopasnije - oko trice. To je jedina opasnost s kojom se moji dragi ljudi i ja u tom trenutku suočavamo na Cmroku. Mirnom, lijepom, zelenom Cmroku na kojem nerijetko odmaram oči i pogledom ocrtavam obrise Bolleovih arkada koje se naziru u daljini. To je tamo na lijevo od naše klupice! Počinjemo skrajati planove za bližu i dalju budućnost, i u onoj bližoj, nekako nam uopće ne pada na pamet pored sve ljepote ovoga dana, odlazak na more. Odlučujemo se samo za jedan vikend - tek toliko da možemo reći, eto bili smo negdje, malo potočali noge! Nama je Cmrok sasvim dovoljan za "gušteranje" na suncu.
Još jedna kava! Na praznom Britancu. Donosi je vrućinom pomalo omamljen konobar. Dignutih nogu na stolce pokraj, jedemo sladolede kupljene u malom dućančiću gdje je radijske vijesti na njemačkom pratilo ruženje klima uređaja. Divan dan prelazi polako u noć - na mom balkonu s pogledom na livadu. Nakon dugo vremena pod okriljem noći pretrčava je ona - u grad zalutala lisica koju od milja nazivam Josipa.
Čuju se cvrčci. Da cvrčci. Osim same ljepote Zagreba, ono što ga čini posebnim ljeti i ono u čemu uživam punim plućima upravo su zvukovi koje inače ne primjećuješ. Živiš i doživiš sve na drugi način. Već sljedeće jutro sve se vraća na staro - još jedno ranojutarnje dežurstvo na poslu. Iz dopisništava stižu kadrovi kolona bez kraja negdje oko Male Kapele - čeka ih dug put dok ne dođu na mirnu plažu i čuju cvrčke. Ja sam ih čula, dan ranije. A nigdje nisam otišla. I nije mi žao!